Kada se roditelj nađe u situaciji da ga je pedijatar ili drugo stručno lice uputilo na procenu, može se javiti strah da dete neće pokazati svoj pun potencijal, te da će zbog toga u startu biti loše procenjeno i dobiti “dijagnozu”. Ovakav strah nema osnovu u realnosti jer procena koju vrši logoped ili defektolog ne daje definitivnu sliku sa prvim susretom. Međutim, postoje posledice koje su očekivane ukoliko savetovanje izostane. Uostalom, ukoliko je dete već upućeno logopedu, postoji razlog za brigu koji je potrebno detaljnije ispitati, bez straha od rezultata.
Strah od dijagnoze
Napomenimo odmah, logoped i defektolog ne daju dijagnoze, to čini dečiji psihijatar. Procena koja se odvija služi nam kao uvid u sposobnosti deteta, kao oslonac na kom pravimo ciljeve i planove tretmana. Dakle, logoped i defektolog su terapeuti. Poenta ove procene je stvaranje nekog opšteg utiska i slike o razvoju deteta, kako bi se tretman pravilno orijentisao.
Dijagnoza, kakva god da je i gde god je dobili, ne menja Vaše dete. Ono je i dalje isto dete koje je bilo juče i koje je sa Vama od njegovog rođenja. Kada postoji neka slika o stanju deteta, pa makar to predstavljalo i radnu dijagnozu (početna dijagnoza koju je dete dobilo i koja se vremenom može menjati), Vi imate mogućnost da tražite adekvatnu podršku. Dakle, svaki opis stanja koji dete dobije možemo iskoristiti kako bi dobilo tretman koji mu je potreban, kao i uslugu koju različiti centri pružaju. Nemojte zaboraviti da je cilj upravo podržati detetov razvoj, a to je nekada mnogo preciznije usmereno kada znate više o njegovim sposobnostima.
Dete na testiranju
Procena ne može etiketirati Vaše dete – može mu samo pomoći. Imajte u vidu da je sprovodi stručno lice kojem je jasno da dete u testovnoj situaciji neće, usled stresa i ostalih faktora koji su možda prisutni (glad, umor, frustracija, prestimulisanost usled novog okruženja i ljudi, interesovanja za mnogo igračaka itd), dati očekivane odgovore i osloboditi se pred nepoznatom osobom. Nama je to u startu jasno. Spram ovog znanja mi orijentišemo i procenu, ukoliko primetimo znake prestimulisanosti, adaptiramo okruženje i naše reakcije. Različito sprovodimo procenu kod dece različitog uzrasta. Prilagođavamo materijal interesovanjima deteta i njegovim mogućnostima. Takođe, shvatamo da nam ova procena neće dati apsolutni prikaz detetovih znanja.
Važno je da imate poverenje u stručnjaka koji radi sa detetom, jer je to Vaš saradnik na putu razvoja.
Kako ćemo onda znati šta dete sve zna?
Odgovor je – kroz tretmane. Prilikom tretmana vrši se kontinuirana procena, te se i zadaci i ciljevi skladno tome ponekad modifikuju. Dete ne možemo upoznati za 45 minuta, ali možemo dobiti okvir koji će nam poslužiti za približno određivanje ciljeva ili jednostavnije rečeno – da znamo odakle da počnemo. Svaki susret sa roditeljima prolazi sa razgovorom o novitetima, pregledanju snimaka i slika iz detetove svakodnevnice, gde je prikazalo novu veštinu. Takođe, nekada je praksa i da terapeut obavi kućnu posetu, gde opservacijom dobija podatke o detetovim sposobnostima i funkcionisanju u porodičnom okruženju, koje je daleko od situacije testiranja.
Kroz kontinuiran tretman i konsultacije sa roditeljima upotpunjuje se utisak i stvara se kompletna slika o detetovim sposobnostima.
Savet roditeljima
Strah roditelja koji se vezuje za procenu kod bilo kog stručnjaka (logopeda, defektologa, dečijeg psihologa, dečijeg psihijatra itd) može da dovede do propuštanja prilike za stimulaciju, jer se pored procene detetovih sposobnosti izbegavaju i tretman i savetovanje. Imajte u vidu da procenu sprovodi stručno lice koje je svesno šta test situacija donosi i kako se dete u njoj ponaša. Ne odlažite posetu stručnjaku samo iz Vašeg straha od procene – to detetu nije korisno, štaviše, odlažete možda neophodnu stimulaciju i na taj način štetimo razvoju.
Foto: Canva