Kada je reč o govorno-jezičkom razvoju, ono šta roditelji najčešće navode kao prvi pokazatelj pravilnog razvoja je progovaranje, odnosno javljanje prvih reči, a potom i širenje rečnika, kao i kombinovanje reči u rečenicu. Važno je imati u vidu da ovoj prekretnici prethode i druge bazične sposobnosti bez kojih razvoj govora nije moguć.
Šta se mora razviti pre govora?
Govorni zastoj javlja se kada usled nekog faktora postoji moždana disfunkcija za govorne oblasti i puteve. Postoji fiziološka osnova za razvoj govora koja se odnosi na detetove sposobnosti i podrazumeva:
- Razvoj motorike
Ukoliko je gruba motorika tela razvijena, a to možemo primetiti kroz aktivnosti skakanja, trčanja, hodanja, penjanja itd, postoje i povoljni uslovi za razvoj motorike govornih organa. Postoji jasna veza između fine motorike šake i razvoja govora. Stimulacijom koja obuhvata fine i precizne pokrete prstiju utičemo i ne govorno-jezičke oblasti u mozgu. Takođe, usmereni i precizni pokreti jezika i usana doprinose pravilnom izgovoru, a dostižemo ih razvojem oralne motorike. - Razvoj auditivne percepcije
Od rođenja, dete se nalazi u sredini koja sadrži različite šumove i zvukove. Vremenom, ono uči da izdvaja govor iz šumova i čini ga prioritetnim za slušanje. Kada dete percipira govor, postaje motivisano i da ga produkuje, što vidimo na ranom uzastu u vidu glasanja, gukanja i brbljanja. Da bi se razvilo razumevanje, potreban je velik broj ponavljanja reči uz predmet, kako bi dete povezalo značenje pojma i percipiralo ga na takav način. Slušanjem, dete počinje da razlikuje glasove srpskog jezika, što je ključno za njihovo usvajanje. Da bi dete bilo usmereno na govor, kako bi ga usvojilo, mora najpre biti usmereno na zvukove iz okruženja, jasno ih diferencirati u odnosu na šum. - Razvoj vizuelne pecepcije
Da bi se izgovoren iskaz u potpunosti shvatio, potreban je i vizuelni podatak o istom. Teško da je dovoljno detetu samo ponavljati određenu reč, bez prikaza prvo pojma koji označava (npr. lopte), a potom i našeg lica koje prikazuje sve potrebne pokrete da se ta reč izgovori. Dete shvata okruženje i odnose prilično konkretno i potrebno je svesti stimulaciju na ovaj nivo. Govor je vezan za konkretnu situaciju i pored auditivne informacije, potrebna je i vizuelna informacija o onome o čemu se govori, kako bi se stvorila jasna asocijacija. - Razvoj pažnje
Ukoliko je govor produkovan u detetovom okruženju, potrebna je i odgovarajuća pažnja deteta koja je usmerena na taj govor. Usmerenost i interesovanje, unutrašnja motivacija za posmatranje i delovanje u realnosti, pokreću dete i stvaraju adekvatnu podlogu za stimulaciju. Dete mora izdvojiti govor od ostale buke, usmeriti se na lice sagovornika i značenje reči, tumačiti situaciju komunikacije da bi iz nje imalo korist. - Razvoj inteligencije
U okviru sredine u kojoj se nalazi, dete uviđa odnose i stvara znanje o pojmovima. Razvojem jezika dete biva sve bliže apstraktnom načinu mišljenja, jer jezik zahteva određenu vrstu simbolizacije. Potrebno je izložiti dete odnosima u okruženju, kao i usvajanju pojmova jezičkim putem, učiti ga da uviđa. Širenje odnosa zavisi od broja ponavljanja i detetovog potencijala, a pojedine elemente jezika dete može da savlada samo razvijenijim nivoom mišljenja.
Uticaj okoline
Navedeni faktori odnose se na sposobnosti deteta, koje su često uslovljene i nasleđem, pored detetove interakcije sa okruženjem. Međutim, značajan uticaj imaju faktori poput kvaliteta stimulacije koju dete dobija u svom primarnom okruženju (porodici), kao i socio-emocionalni faktori poput kontakta i responzivnosti staratelja. Upravo interakcijom navedenih faktora stvaraju se uslovi za govorno-jezički razvoj.
Reference: Dr Vladisavljević S, “Patološki nerazvijen govor” (1997), Beograd
Foto: Canva